Vrt je spašen. Vijest se pročula čak do Rijeke i Splita. A svakog jutra u 7:15, tri mačke i dalje izvode savršeno usklađenu sekvencu – iz čistog užitka, jer znaju: kad visoko društvo mijauče zajedno, cijeli grad ih čuje.

No, te su mačke imale i misiju.

Njihovo društvo nije bilo obično mačje okupljanje – bile su to mačke s pedigreom, navikle na šampanjac od mačje trave i kašice od paštete poslužene na srebrnim pladnjevima. No, ono što ih je istinski izdvajalo bila je vještina koju su njegovale svakog jutra u točno 7:15, kada bi vlasnici odlazili na svoje jutarnje kave i sastanke.

Kraj.

Ne glumeći ništa što su vidjele kod pasa, one su razvile vlastiti ritual: u istom trenutku okrenule bi glavu ulijevo, podigle desnu šapu, protresle brkove i ispustile savršeno usklađen “mijau” – na naglasak koji je zvučao kao da čita hrvatsku standardnu fonetiku s akademskom preciznošću. Čak su i naglasci bili sinkronizirani : Leopold je povukao “mijau” s tihim “ij”, Coco s kratkim “ja”, a Miu s produženim “uu” – sve u ritmu kao da ih je dirigirao maestro.

Leopold je prvi zanijekao, tihim “mrrr”. Coco s prvog kata odgovorila je istom intonacijom, a Miu s potkrovlja dodala je povišeni ton. U roku od tri sekunde, započele su sinkroniziranu koreografiju .

Upozorile su vlasnike na “nepozvanog gosta” – novog susjeda koji je htio podići staklenu zgradu točno na mjestu njihova zajedničkog vrta. Svako jutro, dok su vlasnici pili kavu, mačke bi izvodile istu sinkroniziranu sekvencu: pogled prema gradilištu, tri koraka ulijevo, okret repa, i naglašeno “mrrrooo!” na hrvatskom – jasno kao sudski zahtjev.

Savršena sinkronizacija